Ivan Lovrenović: Samoizopćenje iz svijeta razuma

Rušenje Starog mosta zločin planetarnog svetogrdja

Ako hrvatsko ime jos ista znaci, ako hrvatski ponos doista ima svoju duhovnu i povijesnu supstancu, onda se pred ljudima i pred Bogom moze spasiti samo decidiranim i djelotvornim odricanjem od barbara, ciji su postupci utoliko gori, ukoliko se cine u ime hrvatstva i tzv. nacionalnog interesa. To odricanje mora biti vjerodostojno, potpuno suprotno od porazavajuce licemjernog osnivanja tzv. Odbora za obnovu, koje je popraceno neukusnim i uvredljivim trijumfalizmom i egzaltacijom, uz proklamiranje “uzvisenog cilja” – da se obnovljeni most pokloni svomu, hrvatskom narodu.

Svaki prelazak preko Starog mosta u Mostaru imao je u sebi nesto od cuda: dok vam pod nogama promice gipka zelena masa Neretve, osjecate da to sto vas tako cvrsto i pouzdano drzi u toj svijetloj nebeskoj praznini nije kamen, vec cista misao u koju se kamen prometnuo, stvrdnuvsi se pod rukom graditelja Hajrudina i njegovih majstora u vitki bijeli luk. Stojite u vrhu, u kruni mosta, pod vama zeleno protjecanje vode, nad vama plava beskonacnost mediteranskog neba, i svaki djelic tijela vam je najedanput prozet slatkom strepnjom od izravnog dodira sa vjecnoscu…

Da, ovaj most bio je sveto mjesto, hram bezimene, univerzalne religije, s nekim jednostavnim obredom bez rijeci i bez gesta. Neposredno iskustvo svetosti. U njegovoj fantasticnoj pojavi, u nevjerojatnosti njegova lebdeceg postojanja, svih 427 godina izgledalo je kao da ce ovaj cas nestati, jer je snovidjenje!

Smisao i duh Bosne

Po savrsenom spoju nemogucnosti i cvrste ostvarenosti ovaj most bio je jedno od najvecih graditeljskih cuda Europe u 16. stoljecu. A u Bosni toga vremena bio je kruna, estetski vrhunac jedne izuzetne stvaralacke epohe, obiljezene rascvatom svih oblika orijentalne kulture zivljenja, arhitekture, urbanizma. Iz istog vremena je i cuveni monumentalni most preko Drine u Visegradu, te brojni manji, ali ne manje smjeli, lijepi i cvrsti, na drugim rijekama i u drugim gradovima (Sarajevo, Zepa, Trebinje, Konjic, Blagaj, Livno…). U tom stoljecu cvali su bogati i lijepi gradovi: Sarajevo (usporedjivano s Damaskom i Bagdadom), Banja Luka, Mostar, Travnik, Jajce, Livno, Foca…

U njima pak nastaju i drugi raskosni oblici orijentalnog graditeljstva; veleljepne dzamije, sahatkule, karavansaraji, bezistani, obiteljske kuce. Manje poznato, a neobicno vazno za povijest ove nesretne zemlje, da se u tim gradovima trajno njegovala tradicija knjige, citanja, znanosti; sve do najnovijih vremena u tim kucama bile su sacuvane citave stare obiteljske knjiznice i arhivi, te prelijepi proizvodi sakralne i profane kaligrafije na kozi, tekstilu, pergamentu, metalu, drvetu, kamenu…

Orijentalna civilizacija i islamska religija jeste u Bosnu dosla kao rezultat vojnog pokoravanja ove zemlje i njezina pripajanja Osmanskom Carstvu, cime je nasilno prekinuta linija razvoja zapadnjacke srednjovjekovne kraljevine Bosne. No, to nije posve ukinulo povijesnu tradiciju ove zemlje jos iz predosmanskih stoljeca, njezinu kulturnu i religijsku plurimorfnost. Iako u drugom planu i skromnijim oblicima, u Bosni i dalje zivi katolicka (hrvatska) vjerska i narodna zajednica, sa svojim zapadno- evropskim oblicima kulture, s turskim osvajanjima sve se vise siri pravoslavna (srpska) s bizantskim, a nakon egzodusa iz Spanjolske i Portugala krajem 15. stoljeca Zidovi Sefardi donose u bosanske gradove pitoreskni elemenat zidovsko-spanjolske kulture i jezika. To je povijesni i svakodnevni ambijent u kojemu je, dakle, stvoren mostarski Stari most. U kojemu je stvoren, i koji je i sam dalje stvarao i oblikovao.

U slici i u smislu Staroga mosta zbijeni su smisao i duh cijele Bosne. Sustina mosta jeste: susret i spajanje, suprotnost razilazenju i rastavljanju. Zato je fatum toga mosta i te zemlje – jedan fatum. Kao i most, ova zemlja bila je zasnovana na susretanju i spajanju, a djeljiva samo uz krajnje nasilje i brutalnost.

Barbarski soj

Od prvog dana rata u BiH Srbi Radovana Karadzica i Slobodana Milosevica pokazivali su da to veoma dobro znaju. Oni su, naime, djavolskom dosljednoscu i sistematicnoscu stali primjenjivati nezamislivo nasilje i brutalnost, jednako u ubijanju stotina tisuca bosanskih ljudi, kao i u bjesomucnom razaranju svih svjedocanstava i oblika bosanske kulture i konvencije. Nijedna dzamija, kao i nijedna katolicka crkva ili samostan, koji su se nasli na dometu srpskih topova ili njihova eksploziva – nisu ostali citavi.

Zgranuo sam se, recimo, kako je svijet ostao nijem na cinjenicu da je, prije nekoliko mjeseci, u Banjoj Luci (dakle u mirnom “srpskom” gradu!) naprosto razbijena, dignuta u zrak, sravnjena sa zemljom dzamija Ferhadija, takodjer iz 16. stoljeca! Taj je hram Bozji bio pravi pandan bilo kojoj od najcuvenijih evropskih gotickih crkava. Pokusajte, primjera radi, zamisliti – samo zamisliti! – mogucnost i prizor da iz cista mira, usred dana, u prahu i pepelu djavolske eksplozije nestane kölnska ili mozda, chartreska katedrala!

Nakon Karadzicevih Srba, to su poceli pokazivati i oni hercegovacki vandali sto su pod vodstvom Mate Bobana i pod samozvanom formom “Herceg-Bosne”, a uz bezrezervnu podrsku oficijelnoga Zagreba, politicki uzurpirali, i gotovo nepopravljivo osramotili ime Bosanskih Hrvata, a taj drevni bosanski narod gurnuli u medjusobni pokolj sa Muslimanima, su-bastinicima zajednicke zemlje, i izlozili nezamislivu stradanju, iskorijenjivanju, mrznji i nestanku.

Besmislenim i ruznim rusenjem Staroga mosta (kao i besprimjernim kinjenjem ljudi u “istocnom” Mostaru) pokazali su da pripadaju istom barbarskom soju kao i oni sto su spalili sarajevsku Vijecnicu (narodnu i sveucilisnu biblioteku!), srusili Ferhadiju u Banjoj Luci, unistili “mali Louvre” – franjevacki samostan na Plehanu, a prije toga bombardirali Dubrovnik, Sibenik… Zato je dosta degutantno kada se danas, nakon rusenja Mostara, s hrvatske strane cuju iste one bijedne ograde koje su se sa srpske strane cule kada je stradavao Dubrovnik: “nisu nam dostupne informacije…”

Odricanje bez licemjerja

Ako hrvatsko ime jos ista znaci, ako hrvatski ponos ima svoju duhovnu i povijesnu supstancu, onda se pred ljudima i pred Bogom moze spasiti jedino decidiranim i djelotvornim odricanjem od ovih barbara, ciji su postupci utoliko gori, ukoliko se cine u ime hrvatstva i tzv. nacionalnog interesa. Znam samo da to odricanje mora biti vjerodostojno, dakle potpuno suprotno od porazavajuce licemjernog upravo grotesknog osnivanja tzv. Odbora za obnovu, te njegova javnog predstavljanja, koje je popraceno nekim neobjasnjivim a do neba neukusnim i uvredljivim trijumfalizmom i egzaltacijom, uz proklamiranje “uzvisenog cilja” – da se obnovljeni most pokloni svomu, hrvatskom narodu.

Jest, mnogi su vec i medju Muslimanima podlegli tomu uzasnome nagonu destrukcije vlastite zemlje; svjedoci o tomu ubojstvo dvaju franjevaca u njihovom starom samostanu u Fojnici. Onaj tko ubija bosanskog fratra, kao da hoce ubiti i samu ideju Bosne! No, nije li upravo stoga posljednji cas za pitanje: sto je, i kojim slijedom paklene spirale dogadjaja, moglo dovesti do toga? I nije li to dokazom da se Bosna, osim djavolskom voljom, dijeliti nije smjela?

Samo najveca, samo najrjedja, samo cistim duhom stvaranja taknuta djela ljudskih ruku postaju djelom planetarne riznice. Stari most u Mostaru bio je to. Bio je jedno od tako malobrojnih mjesta univerzalne ljepote i univerzalne svetosti. Tko ga je srusio, sam je sebe izopcio iz svijeta razuma i kulture, pocinio je zlocin planetarnog sakrilegija: Svijet bez Starog mosta u Mostaru nije potpun Svijet.

Vjesnik, 29.XI 1993.

2018-12-17T15:54:54+01:00