Radovan Ivančević: O rušenju i obnovi Starog mosta

OBNOVOM SE ZATIRU TRAGOVI RAZARANJA, ALI NE I ZLOČINA

——————————————————————————————————-

Rušenje Starog mosta u Mostaru i granatiranje kupole Šibenske katedrale-dva remek djela renesanse, po značenju su srodne akcije.Učinila su to braća istog destruktivnog usmjerenja. Razaranjem Mosta osmanlijskog arhitekte Hajrudina uništeno je i djelo hrvatskih klesara. Most se ponovo gradi kamenom iz istog kamenoloma sa primjenom povijesnih tehnika gradnje i uz apsolutno poštivanje ugradnje tradicijskih materijala

Bio sam prvi koji je zahtijevao obnovu i rekonstrukciju Starog mosta. I to ne u tisku ili nekom ekskluzivnom časopisu, nego na državnoj televiziji, na HTV-u. Istoga dana kada je barbarski svjesno i s predumišljajem srušen Most granatama iz jednog hrvatskoga tenka (9. prosinca 1993.), što je u vijestima HTV-a (uslužnom servisu HDZ-a i autokratske Tuđmanove vlasti) objavljeno u enigmatskoj formi «urušio se Most» ( na razini pučkog cinizma «desilo se curi dijete») , pozvao me Dubravko Merlić, autor jedne od najgledanijih informativnih emisija «Slikom na sliku» da komentiram taj događaj. Budući da se ne poznajemo i da se nikad u životu nismo sreli, pitao sam ga kako je došao do mene? Rekao je da zna , na temelju onoga što sam do sada objavio, da ću reći nešto što drugi ne znaju ali i da ću se usuditi reči ono što se drugi ne usuđuju.

RENESANSA NA NIŠANU TOPOVA

Pristao sam i tako su došli do mene kada je završio koncert u «Lisinskom» i odveli me u studio. Razgovor sam usmjerio tako da interpretiram dvije teze. Prvo, da ne postoji jedna povijest čovječanstva, nego dvije usporedo: konstruktivna povijest čovjekova stvaralaštva i destruktivna povijest razaranja. Drugo, da jedina kazna svim razbijačima svijeta mora biti da se zločin ne isplati: nikada oni ne mogu toliko razarati koliko ćemo mi uporno obnavljati i tako zatirati svaki trag destrukcije, pa to vrijedi i za Most. Odmah sam povukao paralelu između rušenja Mosta i granatiranja renesansne kupole Šibenske katedrale iz topa s jednog ratnog broda JNA.

Kao za zabavu («gađanje bojevim oružjem») netko je htio pokazati da može pogoditi točno kupolu. Za cilj je odabrao remek djelo hrvatske i europske renesansne arhitektrure kojim je Nikola Firentinac okrunio jedinstven spomenik kulture, jedinu građevinu koja nije zidana nego građena montažnom metodom po mjeri klesanih dijelova i slaganih bez ikakva vezivna tkiva, primjenom metoda dotad rabljenih samo u drvu «na utor i pero», «na preklop» (kao ćamci i brodovi). Tako, da je suvremeni troglodit pogodio samo malo udesno ili ulijevo, u rebro kupole, mogla se rasprsnuti kao domino.

Time su, bez obzira na sitne nacionalne, vjerske i ideološke razlike, ovi iz hrvatskog tenka i oni s JNA broda isti. Zapravo, bitnija je njihova pripadnost istoj rušilačkoj komponenti. To su i po značenju srodne akcije, jer je i Most također remek djelo europske renesanse arhitekture 16. stoljeća.

Zatim sam napisao jedan prosvjed u ime Društva povijesničara umjetnosti , koji je Predsjedništvo prihvatilo i to smo objavili u tisku (taj prosvjed je tiskan kao prvi u kronološkom nizu u antologiji tekstova uz izložbu «Stari most u Mostaru» što je upravo otvorena u Muzeju Mimara.)

Tuđman je bio vrhovni komandant hrvatskih oružanih snaga, pa je rušenje Mosta izvršeno ili po njegovu nalogu ili uz njegovu suglasnost, a ako nije tako, general koji je to samovoljno učinio, morao je odgovarati pred ratnim vojnim sudom. Međutim, nije poduzeto ništa. Dapače, hrabri čovjek ing. Josip Šilić, koji bi trebao dobiti medalju za građansku hrabrost, tužio je počinitelje i naveo imena petorice vojnika u tenku, koji su mogli dovesti trag do nalogodavaca. No, optužnica nikada nije podignuta a svu petoricu uskoro je progutao mrak. Dostojno mafijaških metoda taj čin podmetnut je generalu Slobodanu Praljku koji to nije učinio samo, da bi se zameo trag pravom počinitelju, iako svi znaju tko je taj (već je u Haagu, ali ne i po točki ratnog zločina uništavanja spomenika kulture.)

PODJEDNAKO I HRVATSKI SPOMENIK KULURE

Svakako, na temelju mog pristupa koji je naišao na veliki odjek u BiH , ali i u svijetu, imenovan sam članom komisije UNESCO-a za obnovu Mosta. Time je zapravo skinuta ljaga s Hrvatske i dokazano da nismo svi rušitelji, nego da hrvatska inteligencija i struka ( za razliku od predihistorijske razine vladajuće stranke), pripada spomenutoj konstruktivnoj struji povijesti čovječanstva.

Paradoks je u tome što je projektant Mosta doduše veliki osmanlijski arhitekt Hajrudin (1566.), ali su most gradili korčulanski kamenari i klesari, pa je dakle, podjednako i hrvatski spomenik kulture ( u dokumentima istraženim tijekom obnove nalazi se zanimljiv podatak da je tu bila i grupa iz Imotskog, ali da « slabo rade, a stalno se svađaju» ).

Projekt obnove zajednički je pothvat UNESCO-a i Svjetske banke, koja vodi finansije i brine o donacijama i td. Komisija je radila u sastavu Leon Preessourtye (arheolog, Pariz), C.Erder (Turska), M. Gojković (ing. prof. Beograd), R. Ivančević , M. Kiel ( prof. orijentalist, Amsterdam), Z. Langhof (ing. prof. Sarajevo), F. Mulabegović (arh. Sarajevo), UNESCO u BiH predstavljao je i bio duša projekta Colin Kayser (zaljubljen u Bosnu i oženio se Bosanskom), te dva predstavnika Svjetskog UNESCO-a M. Bouchnaki i A. Beschauch. Ali rad Komisije i uspjeh obnove ne bi bio moguć bez brojnih suradnika. Ne mogu ih ovde sve nabrojati, ali golem posao oko realizacije, organizacije i koordinacije vodila je radna grupa na čelu sa neumornim i efikasnim dogradonačelnikom Mostara Safetom Oručevićem (Managing Board).

U radu internacionalne Komisije bilo je nekoliko situacija u kojima se cijeli projekat mogao izjaloviti. Prvo pozitivno je što smo postigli da se prihvati osnovna teza da ne postoji Most kao izolirani objekt nego cjelinu tvore dvije moćne kule povezane Mostom, a da područje zaštite i obnove obuhvaća i širi ambijent na obje obale. Za odličnu studiju-knjigu Mostar o stanju građevina povijesne jezgre Carla Blasia iz Firence neizmjerno je pridonio mostarski konzervator Zijo Demirović, svojim bogatim arhivom slika i nacrta skupljanih godinama.

Drugo, insistirali smo na arheološkom istraživanju kula, protiv čega je u početku bio veći dio stranih članova Komisije. Smatrali su da suvišno poskupljuje a nije neposredno vezano s obnovom mosta.

Treće, insistirali smo na primjeni historijskih tehnika i tražili apsolutno poštovanje tradicijskih materijala. Bilo je, na primjer, pokušaja da nam se nametnu neka iskustva tobože «razvijenijih», pa su nam tako za izolacijski premaz Mosta predlagali famoznu talijansku «terra puzzolna». No, mi smo uspjeli dokazati da na teritoriju Dubrovačke republike od 16. stoljeća do danas, u kontinuitetu zato rabimo boksitnu zemlju crljenicu koja je dokazala svoja izuzetna svojstva kroz četiri stoljeća a i duže. Sve je riješeno na optimalan način kad smo uspjeli isključiti iz rada jednog nametljivog Francuza koji je osnovao svoj biro u Mostaru i pod svaku cijenu htio voditi glavnu riječ i kad je projekt obnove povjeren kolegi Željku Pekoviću i njegovoj iskustvenoj i meritornoj dubrovačkoj ekipi (Omega Engeenering).

SENZACIONALNI REZULTATI ARHEOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA

Osim statičkih uporišta arheološka su istraživanja dala senzacionalne rezultate. Nakon uklanjanja kasnijih struktura (19-20.stoljeće) otkriven je sustav multifunkcionalne namjene s time da su u velikoj Halebija kuli ( 1444., ojačanoj u 16. st.) bili smješteni mali molitveni prostor, harem, konačište, ali su otkriveni i potporni stupovi prvog drvenog mosta ( 1452.) i njegova konstrukcija, postavljenog nešto niže nizvodno od kamenog 1566; čak su otkrivene i drvene cijevi vodovoda itd, itd.

I arhivska istraživanja bila su veoma učinkovita. Naš stručnjak za orijentalistiku kolega iz Amsterdama M. Kiel pronašao je neka dokumenta u turskim arhivima, primjerice, da je u sklopu kule bila i «bećar kuća» konačište za putnike , skitnice samce s komentarom da se mladi drže pod nadzorom da ne napastuju žene i djevojke po Mostaru.

Uopće ne vjerujem da ste znali da su osmanlijski arhivi najbogatiji i bolje sačuvani od svih europskih jer su oni ratovali ali nisu trpjeli ratna razaranja doma. Administracija je bila bolja i pouzdanija od kasnije austrijske. Svaki i najmanji događaj bilježio se u tri primjerka : jedan je ostajao mjesnim vlastima, drugi regionalnim a treći je obavezno morao biti poslan u centralni arhiv u Carigrad. Tako sada ima nekoliko milijuna dokumenata i problem je jedino doći do pravih, iako su kronološki grupirani. No, nekoliko mjeseci rada cijele jedne ekipe u arhivima iznjelo je neke pouzdane podatke: o gradnji, o popravkama Mosta, o tome da je Hajrudin gradio i kulu u Makarskoj itd.

Kad je riječ o samom Mostaru i u tome smo došli do novih spoznaja. Ing. Gojković iz Beograda, ekspert za mostove osmanlijskog razdoblja koji je objavio dvije knjige i obnovu nekoliko mostova, izvršio je metričku analizu projekta i ustanovio da se konstrukcija mosta osniva na dva kvadrata. A osnovu od dva kvadrata smatrao je veliki renesansni teoretičar arhitekture B. Alberti idealnom harmonijskom proporcijom. Time su još jednom strukturalno Most uklapa u naprednu graditeljsku misao renesansne Europe. (Nažalost kolega Gojković je umro ne dočekavši obnovu.)

Naša je prvobitna ideja bila da će se u Most ugraditi što više izvornog kamena što je naprosto pao u Neretvu. Ali su sizmička ispitivanja pokazala da je usljed snage pada došlo do brojnih mikro pukotina, koje bi vremenom mogle izazvati veće napukline i ugroziti statiku Mosta. Stoga su tri godine prije početka radova (1998.) odlomljeni veliki blokovi u istom onom kamenolomu iz kojega je vađen kamen za izvornu gradnju.

Ostavljeni su pod strehama da pusti vlagu, kako se tradicionalno uvijek pripremao za gradnju. kamen je fini žućkasti vapnenac tzv tenelija. Slika njegove mikroskopske strukture pokazuje složenost i čvrstoću , ali i elasticitet. Povijest istraživačkih, pripremnih, sanacijskih i ostalih radova veoma je burna i složena : ( nekoliko svezaka po par stotina stranica), a vjerujem i zanimljiva, a li o tome drugom zgodom.

2018-12-17T16:01:56+02:00