U prelijepom ambijentu historijske jezgre Mostara, u neposrednoj blizini Starog mosta, održana je prva večer ovogodišnje manifestacije “Mostar ne zaboravlja svoje prijatelje”. Bivšem predsjedniku Republike Hrvatske Stjepanu Mesiću dodijeljena je međunarodna nagrada „Mostar Peace Connection 2017“, a zaslužnim laureatima uručena je tradicionalna nagrada “Mimar mira“. Poruke mostarskih “Mimara Mira“ prenosimo u nastavku.
“Mimare“ su dobili i diplomate, Nedžad Rajković i Nedžad Hadžimusić te advokat Džemil Sabrihafizović, koji su zajedno sa Oručevićem, u teškim pregovorima, doveli evropsku administraciju u Mostar i osigurale budžete za brzu izgradnju porušenog grada. Dodjeljujući im nagrade, Safet Oručević je poručio: “Često čujemo da se govori kad je u Mostar došla EU administracija 1994. godine, došao je Košnik, došlo je do obnove, izgradnje. Međutim, ona nije došla, nju je neko doveo“.
– „Što se tiče političke kreativnosti i prostora koji je otvarao, Briselski sporazum je najbolji i najkvalitetniji od sva tri sporazuma. Mislim da ni 20 godina opstrukcije nije uspjelo da anulira sve one projekcije i sve one perspektive koje je taj sporazum otvorio. Uporno se vode pregovori. Mostarski sporazum treba pročitati ponovo, treba ga objaviti. On sadrži rješenja za probleme koji su stvoreni njegovim neprimjenjivanjem“, rekao je advokat Sabrihafizović.
– “Riječima ne mogu izraziti zahvalnost i čast, mjeru časti, koju osjećamo Džemil Sabrihafizović, Nedžad Rajković i ja sa ovim priznanjem. Bog poživio Centar za mir, most koji grli dvije obale Neretve i sve mimare predovđene predsjednikom Stjepanom Mesićem, velikim političarom i našim mimarom. Čestitke svima i čestitke za fascinantnu večerašnju predstavu, koju nam je priredio Centar za mir“, rekao je Nedžad Hadžimusić.
– “Ja sam polovinu svog radnog vijeka proveo u diplomaciji, i prisjećajući se Čeričilove misli da je diplomat onaj ko dobro razmisli prije nego što ništa ne kaže. U ovom slučaju želim da ignoriram tu misao. Svima nam je jasno da naša država Bosna i Hercegovina ne može nikako da prodiše. Moje je skromno mišljenje da je došao trenutak kada bi mladi trebali da preuzmu odgovornost, i da posvećeni idealima mira i slobode od naše države da naprave prosperitetnu državu”, kazao je Rajković.
Nagrada Mimar mira ove godine posthumno je uručena akademiku Nijazu Durakoviću, a nagradu je primila njegova kćerla Jasna Duraković.
– “Mislim da bi naš otac bio ponosan na ovo priznanje. Sestra i ja se trudimo da kroz rad Fonadacije Nijaz Duraković zadžati uspomenu na njegov lik i djelo, zadržati dobročinstvo koje je on činio, ići tim stopama, putem izgradnje mira, suživota i tolerancije za što se nesebično zalagao, radeći na pomirenju i razumijevanju među narodima. On se snažno zalagao za Mostar i uvijek mu se vraćao. Bio je čovjek koji je govorio istinu, i mislim da je to mnogima smetalo, ali upravo zbog toga su ga mnogi i voljeli, što je ljudima govorio direkt u lice. Volio je BiH, svoj Stolac a bogami i svoj Mostar, rado mu se vraćao i zalagao se da ovaj grad ponovo dobije svou simboliku. Vidno razočaran je bio i utučen, i sjećam se kako mi je pričao da je plakao taj dan kada je srušen Stari most, iako nije bio sklon suzama. Ako nas sada odozgo gleda, vjerujem da je ponosan”, rekla je Duraković.
– “Zahvaljujem se svima vama koji ste se sjetili Alije Isakovića 20 godina poslije njegove smrti. Alija je pisao vrlo lijepe putopise iz cijelog svijeta. Jednom sam ga pitala zašto nikada ništa o Mostaru ne piše. Tada je on odgovorio: ‘Treba cijelog života putovati da bi se došlo u Mostar’. Nakon toga je zaćutao, te kazao: ‘I tamo i ostati’. Čini mi se da je Alija doputovao ovdje. Njegov životni put počeo je iz Mostara. Kao ratno siroče bio je u Domu za siročad u Mostaru. Dakle, počeo je ovdje, a evo ovdje kod vas i završava“, rekla je Emina Kečo Isaković.
– “Mislim da ne treba puno da pričam o svom tati. Svi znate kakav je bio – veliki čovjek, veliki fudbaler i veliki trener, ali i veliki sevdalija i boem. Volio je sevdalinku, Donju Mahalu, ali najviše na svijetu volio je moju nenu Salihaginicu koja mu je pravila sva divna bosanska jela koja je obožavao. Tata je bio i veliki kosmopolit. Svugdje su ga znali. Tata je bio čovjek legenda, sa dušom i srcem. No, sve na stranu – Mostar, Donja Mahala i nena Salihaginica bili su vrhunac njegove ljubavi“, poručila je kćerka Sulajemana Rebca, Amela Rebac.
– Sanja Vlaisavljević: “Nekada davno u Osmana Đikića baš preko puta broja osam, tamo gdje je šimšir djelio avlije Hasanbegovića i Popovaca, ja sam jednoj staroj ženi obećala da ću joj se uvijek vraćati u njen Mostar, da ću brinuti o njenom Mostaru onako kako ja znam i umijem. Čini mi se da sam prošle godine to obećanje nekako uspjela ispuniti”.
Istakla je da je prošle godine Karađozbegova mederesa bila je srce Bosne i Hercegovine. Tamo je preko stotinu mladih ljudi pokazalo kako se može živjeti, biti različiti a biti zajedno. Oni su tri dana na državnom debatnom natjecanju proveli baš tu u medresi, a djeca su to odsvakud, iz Banjaluke, Usore, Žepča, Širokog, Sarajeva, Tuzle. “Neki od njih su prvi put došli u Mostar, prvi put kročili u medresu i zavoljeli su je. Kad su se rastajali plakali su, ali to nisu bile suze neke ljutnje i bijesa nego suze ljubavi i jedinstva u različitostima. Malo nakon toga, ta mladost došla je u Sarajevo na obilježavanje 20 godina Centra za kulturu dijaloga i tada su oni zajedno kao najveći mimari mira otpjevali pjesmu mostovi. Pjevala ih je mladost medrese, gimnazije Banjaluka i Katoličkog školskog centra u Sarajevu. Bio je to povod da po prvi put jedan dnevnik upravo pođe sa tom pjesmom, Mostovi. Zbog toga sam posebno sretna što sam ovdje večeras“.
– Vildana Selimbegović: “Bila sam beskrajno srećna kada me je Alija nazvao i zamolio da budem kontakt sa Uredom biskupa Komarice iz bezbroj razloga. Jedan od njih je i današnja njegova izjava, koju sam zabilježila i odlučila da sa vama večeras podijelim: “Molio sam entitetske vođe da naprave put, uvedu struju, omoguće opstanak katolicima i to znaju svi ‘dodici’. Žao mi je što je moja generacija političara ovakva. Stidim ih se, šta su uradili sa mojom zemljom i sa mojim narodima”.
– Dragan Komadina: “Iznimno sam zahvalan Centru za mir iz Mostara što su prepoznali mirovni potencijal predstave “Ajmo na fuka”. Raduje me da ste na vašu svečanost pozvali i direktore naše svije kuće“.
– Saša Oručević: “Najteže je u svome gradu, baviti se svojim gradom i praviti predstave o svome gradu, a nimalo se nismo štedjeli, kako međusobno, tako i sve oko nas. Sigurno smo pokazali da teatar na kraju krajeva može da pomjera granice, i sa našom predstavom mi smo napravili neku novu klimu u Gradu Mostaru”.
– Sanja Bjelica: “Želim se zahvaliti Centru za mir i gospodinu Safetu Oručeviću na ovom priznanju, koje sam večeras dobila, ali i na svemu onome što oni rade za Mostar. Kada sam se prije 15 godina vratila u svoj Mostar, vjerovala sam da će ponovo biti zaista istinski multietnički grad, da će ponovo biti najljepši i najotvoreniji grad u BiH, regiji i šire. Kroz svoj novinarski posao svakodnevno sam se srcem borila da doprinesem pomirenju među ljudima, izgradnji suživota, te da rušimo podjele i barijere, kao i da Mostar mora da bude ugodno mjesto za sve nas koji živimo u njemu. Podjele i barijere ruše se teško – fizičke, političke i psihološke. Ali, ruše se. Vjerujem u moj Mostar i dobri duh ovog grada. Vjerujem da ćemo uskoro svi biti jako ponosni na ovaj grad. Zato je ovo priznanje dodatni podsticaj i potvrda da se vrijedi boriti za prave vrijednosti. Znam da svi koji ste večeras ovdje, radite iste stvari i zato vam svima hvala“.
– Dragan Marjanović: „Nije bilo uzalud, jeste fraza, ali je tačna fraza. Dobro je kad neko djevojci kaže da je lijepa, drago je njoj, dobro je kad neko momku kaže da je zgodan, drago je njemu, dobro je kad novinaru ili književniku neko kaže da dobro piše, i meni je zbog toga drago što sam dobitnik ove nagrade. Sjetih se jedne misli pokojnog Vlade Gotovca; Ako želite biti most među ljudima, morate računati s tim da će vas nekada zgaziti. Kada čovjek dođe u ove godine nije mu žao nijednog gaženja. Drago mi je što postoje mladi ljudi kao što je kolega Elvedin Nezirović, i drago mi je da postoji sve više književnika koji dobijaju ove nagrade”.
– Elvedin Nezirović: “Zahvaljujem se svima koji su na bilo koji način uticali na to da ova nagrada pripadne baš meni. Ne znam čime sam je zaslužio. I dalje mislim da radim samo ono što mislim da bi trebalo da radi svaki čovjek – da doprinosi da živimo u jednom gradu i u jednoj normalnoj zemlji. Ako su moje ideje, misli, rečenice, tekstovi i knjige na bilo koji način doprinijeli da te ideje zažive, onda sam ja večeras zaista neobično srećan i ponosan na ovu nagradu“.
– Amra Dugalić: “Tokom svih ovih godina primili smo mnogo nagrada i priznanja ali ova nagrada Mimara mira, na meni je ostavila velikog traga“.
– Ferdinand Zovko: “Bio sam šokiran kada sam saznao da sam dobio ovu nagradu. Na ove prostore vratio sam se prije 23 godine i ovo je za mene nešto veličanstveno. Hvala svim ljudima u Odboru koji su se sjetili i u meni prepoznali osobu koja je ovo zaslužila. Ovu ngradu posvećujem svim majkama i očevima, te mnogim drugima koji su prije 17 godina bili uz mene u Čelini, kada su htjeli da i dalje obrazujem njihovu djecu. Nažalost, pojedinci to nisu htjeli. Još jednom veliko hvala svima koji su se sjetili i u meni prepoznali ne samo umjetnika i pedagoga, nego i čovjeka“.
