dusic

Rušenje Starog mosta zločin planetarnog svetogrdja Ako hrvatsko ime jos ista znaci, ako hrvatski ponos doista ima svoju duhovnu i povijesnu supstancu, onda se pred ljudima i pred Bogom moze spasiti samo decidiranim i djelotvornim odricanjem od barbara, ciji su postupci utoliko gori, ukoliko se cine u ime hrvatstva i tzv. nacionalnog interesa. To odricanje mora biti vjerodostojno, potpuno suprotno od porazavajuce licemjernog osnivanja tzv. Odbora za obnovu, koje je popraceno neukusnim i uvredljivim trijumfalizmom i egzaltacijom, uz proklamiranje “uzvisenog cilja” – da se obnovljeni most pokloni svomu, hrvatskom narodu. Svaki prelazak preko Starog mosta u Mostaru imao je u sebi nesto od cuda: dok vam pod nogama promice gipka zelena masa Neretve, osjecate da to sto vas tako cvrsto i pouzdano drzi u toj svijetloj nebeskoj praznini nije kamen, vec cista misao u koju se kamen prometnuo, stvrdnuvsi se pod rukom graditelja Hajrudina i njegovih majstora u vitki bijeli luk. Stojite u vrhu, u kruni mosta, pod vama zeleno protjecanje vode, nad vama plava beskonacnost mediteranskog neba, i svaki djelic tijela vam je najedanput prozet slatkom strepnjom od izravnog dodira sa vjecnoscu… Da, ovaj most bio je sveto mjesto, hram bezimene, univerzalne religije, s nekim jednostavnim obredom bez rijeci i bez gesta. Neposredno iskustvo svetosti. U njegovoj fantasticnoj pojavi, u nevjerojatnosti njegova lebdeceg postojanja, svih 427 godina izgledalo je kao da ce ovaj cas nestati, jer je snovidjenje! Smisao i duh Bosne Po savrsenom spoju nemogucnosti i cvrste ostvarenosti ovaj most bio je jedno od najvecih graditeljskih cuda Europe u 16. stoljecu. A u Bosni toga vremena bio je kruna, estetski vrhunac jedne izuzetne stvaralacke epohe, obiljezene rascvatom svih oblika orijentalne kulture zivljenja, arhitekture, urbanizma. Iz istog vremena je i cuveni monumentalni most preko Drine u Visegradu, te brojni manji, ali ne manje smjeli, lijepi i cvrsti, na drugim rijekama i u drugim gradovima (Sarajevo, Zepa, Trebinje, Konjic, Blagaj, Livno…). U tom stoljecu cvali su bogati i lijepi gradovi: Sarajevo (usporedjivano s Damaskom i Bagdadom), Banja Luka, Mostar, Travnik, Jajce, Livno, Foca… U njima pak nastaju i drugi raskosni oblici orijentalnog graditeljstva; veleljepne dzamije, sahatkule, karavansaraji, bezistani, obiteljske kuce. Manje poznato, a neobicno vazno za povijest ove nesretne zemlje, da se u tim gradovima trajno njegovala tradicija knjige, citanja, znanosti; sve do najnovijih vremena u tim kucama bile su sacuvane citave stare obiteljske knjiznice i arhivi, te prelijepi proizvodi sakralne i profane kaligrafije na kozi, tekstilu, pergamentu, metalu, drvetu, kamenu… Orijentalna civilizacija i islamska religija jeste u Bosnu dosla kao rezultat vojnog pokoravanja ove zemlje i njezina pripajanja Osmanskom Carstvu, cime je nasilno prekinuta linija razvoja zapadnjacke srednjovjekovne kraljevine Bosne. No, to nije posve ukinulo povijesnu tradiciju ove zemlje jos iz predosmanskih stoljeca, njezinu kulturnu i religijsku plurimorfnost. Iako u drugom planu i skromnijim oblicima, u Bosni i dalje zivi katolicka (hrvatska) vjerska i narodna zajednica, sa svojim zapadno- evropskim oblicima kulture, s turskim osvajanjima sve se vise siri pravoslavna (srpska) s bizantskim, a nakon egzodusa iz Spanjolske i Portugala krajem 15. stoljeca Zidovi Sefardi donose u bosanske gradove pitoreskni elemenat zidovsko-spanjolske kulture i jezika. To je povijesni i svakodnevni ambijent u kojemu je, dakle, stvoren mostarski Stari most. U kojemu je stvoren, i koji je i sam dalje stvarao i oblikovao. U slici i u smislu Staroga mosta zbijeni su smisao i duh cijele Bosne. Sustina mosta jeste: susret i spajanje, suprotnost razilazenju i rastavljanju. Zato je fatum toga mosta i te zemlje – jedan fatum. Kao i most, ova zemlja bila je zasnovana na susretanju i spajanju, a djeljiva samo uz krajnje nasilje i brutalnost. Barbarski soj Od prvog dana rata u BiH Srbi Radovana Karadzica i Slobodana Milosevica pokazivali su da to veoma dobro znaju. Oni su, naime, djavolskom dosljednoscu i sistematicnoscu stali primjenjivati nezamislivo nasilje i brutalnost, jednako u ubijanju stotina tisuca bosanskih ljudi, kao i u bjesomucnom razaranju svih svjedocanstava i oblika bosanske kulture i konvencije. Nijedna dzamija, kao i nijedna katolicka crkva ili samostan, koji su se nasli na dometu srpskih topova ili njihova eksploziva – nisu ostali citavi. Zgranuo sam se, recimo, kako je svijet ostao nijem na cinjenicu da je, prije nekoliko mjeseci, u Banjoj Luci (dakle u mirnom “srpskom” gradu!) naprosto razbijena, dignuta u zrak, sravnjena sa zemljom dzamija Ferhadija, takodjer iz 16. stoljeca! Taj je hram Bozji bio pravi pandan bilo kojoj od najcuvenijih evropskih gotickih crkava. Pokusajte, primjera radi, zamisliti – samo zamisliti! – mogucnost i prizor da iz cista mira, usred dana, u prahu i pepelu djavolske eksplozije nestane kölnska ili mozda, chartreska katedrala! Nakon Karadzicevih Srba, to su poceli pokazivati i oni hercegovacki vandali sto su pod vodstvom Mate Bobana i pod samozvanom formom “Herceg-Bosne”, a uz bezrezervnu podrsku oficijelnoga Zagreba, politicki uzurpirali, i gotovo nepopravljivo osramotili ime Bosanskih Hrvata, a taj drevni bosanski narod gurnuli u medjusobni pokolj sa Muslimanima, su-bastinicima zajednicke zemlje, i izlozili nezamislivu stradanju, iskorijenjivanju, mrznji i nestanku. Besmislenim i ruznim rusenjem Staroga mosta (kao i besprimjernim kinjenjem ljudi u “istocnom” Mostaru) pokazali su da pripadaju istom barbarskom soju kao i oni sto su spalili sarajevsku Vijecnicu (narodnu i sveucilisnu biblioteku!), srusili Ferhadiju u Banjoj Luci, unistili “mali Louvre” – franjevacki samostan na Plehanu, a prije toga bombardirali Dubrovnik, Sibenik… Zato je dosta degutantno kada se danas, nakon rusenja Mostara, s hrvatske strane cuju iste one bijedne ograde koje su se sa srpske strane cule kada je stradavao Dubrovnik: “nisu nam dostupne informacije…” Odricanje bez licemjerja Ako hrvatsko ime jos ista znaci, ako hrvatski ponos ima svoju duhovnu i povijesnu supstancu, onda se pred ljudima i pred Bogom moze spasiti jedino decidiranim i djelotvornim odricanjem od ovih barbara, ciji su postupci utoliko gori, ukoliko se cine u ime hrvatstva i tzv. nacionalnog interesa. Znam samo da to odricanje mora biti vjerodostojno, dakle potpuno suprotno od porazavajuce licemjernog upravo grotesknog osnivanja tzv. Odbora za obnovu, te njegova javnog predstavljanja, koje je popraceno nekim neobjasnjivim a do neba neukusnim i uvredljivim trijumfalizmom i egzaltacijom, uz proklamiranje “uzvisenog cilja” – da se obnovljeni most pokloni svomu, hrvatskom narodu. Jest, mnogi su vec i medju

I dio “Za Mostar i Stari most vezani su i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci, i Jevreji. U prečniku od stotinjak metara od Starog mosta nalaze se Stara pravoslavna crkva, Nova pravoslavna crkva, Sinagoga i Episkopski dvor. Stotinjak metara zapadno od Starog mosta nalaze se franjevački samostan i katolička crkva. U blizini Starog mosta nalaze se neke od najstarijih džamija i medresa u BiH. Obnova zone oko Starog mosta će i praktično i simbolično uspostaviti i obnoviti historijsku, vjekovnu vezu između Istoka i Zapada, između različitih religija i kultura, onih koje je Stari most vezivao vijekovima. Na obnovi Starog mosta biće simbolično ujedinjeni narodi BiH: gradiće ga zajedno, kao svoju poruku o pomirenju i zajedničkoj budućnosti… zapisao je u oktobru 1997. godine tadašnji gradonačlenik Mostara Safet Oručević u časopisu “Most”. Nakon što je danas postavljen posljednji kamen na luk Starog mosta, može se slobodno kazati da se simbol Mostara diže iz pepela, dajući novu nadu za pomirenje među etničkim grupama. No, krenimo iz početka i vratimo se u šezdesete godine 16. stoljeća, u vrijeme prvih decenija turske okupacije BiH. Nakon što je osigurala prevlast na ovom području i slomila posljednji otpor, Jajačku i Srebreničku banovinu, Turska imperija počela je s izgradnjom svog ekonomskog, infrastrukturalnog i odbrambenog sistema u BiH. Iz tog razdoblja datiraju mnogi veleljepni graditeljski radovi turskih neimara, od kojih su upravo mostovi ostali kao trajno svjedočanstvo ljepote te gradnje, premoštavajući vode ovdašnjih rijeka sve do naših dana. Stari most dovršen je 1566. godine. Projektirao ga je turski neimar Hajrudin, učenik neimara Sinana, da bi premostio zelenu Neretvu u kasabi koja je u to doba bila ispostava Osmanskog carstva u južnoj BiH. Nakon izgradnje Mosta, Turska ispostava u južnoj BiH je prerasla u grad i dobila ime Mostar, što znači “čuvar mosta”. Upravo te 1566. godine, kada je završena izgradnja Mosta na Neretvi, počela je novija povijest Hercegovine i njenog središnjeg grada Mostara. Od tada do današnjih dana Most je bio stalna inspiracija ovdašnjim umjetnicima, te su mnoge priče, pjesme, legende i anegdote utkane u kameni luk Starog mosta. Jedna legenda tako kaže da neimar Hajrudin, koji je, po nalogu turskog sulatana, počeo graditi Most, nikako nije mogao izgraditi njegove temelje. Što bi marljivi Hajrudinovi radnici po danu izgradili, Neretva bi noću srušila. Legenda dalje kaže da je očajni Hajrudin već mislio odustati od gradnje, kada mu se u snu obratila gorska vila s planine Velež i kazala mu da će Most izgraditi tek kada dvoje najzaljubljenijih mladih Mostaraca zazida u temelje Mosta. Tu priču na Starom mostu stoljećima su prepričavali momci udvarajući se svojim izabranicama, na taj način pokušavajući ih uvjeriti kako je istinska ljubav ono što kamenju Mosta omogućava da lebdi u zraku 30 metara iznad rijeke. Druga, pak, legenda kaže da Hajrudin nikada nije vidio svoje djelo. Nakon devet godina iscrpljujuće gradnje, Hajrudin se plašio da će Most pasti kada budu podignute skele koje su ga držale. Zato je on sa svojom karavanom krenuo prema Carigradu i tek kada je dovoljno odmakao od Mostara naredio je da skele budu uklonjene. Most je ostao čitav, a Hajrudin je nastavio put u daleku Anadoliju, ostavljaljući u zemlji Hercegovoj spomenik po kojem će taj dio svijeta postati nadaleko poznat. Most je u dugoj povijesti preživio brojne sukobe i oba svjetska rata. Ali, 9. novembra 1993. godine svijet je s užasom posmatrao kako artiljerija i tenkovi Hrvatskog vijeća obrane (HVO) ruše Stari most. Nakon što je pogođen s čak 86 granata, Stari most se stropoštao u Neretvu. Mnogi analitičari smatraju da Stari most nije imao nikakav vojni ili strateški značaj, te da tokom stoljeća stekao status simbola tolerancije i različitosti između naroda koji žive u Mostaru i BiH. Vjeruje se da je dio ekstremnih ratnih lidera bh. Hrvata naredio rušenje Mosta, nadajući se da će tim činom staviti tačku na koegzistenciju Hrvata, Srba i Bošnjaka u Mostaru i BiH. Tadašnji zapovjednik HVO, general Slobodan Praljak, u domaćim i inostranim medijima često je prozivan kao izvrištelj ovog čina. No, protiv njega do danas zbog rušenja Mosta nije podnijeta optužnica, niti je Praljak ikada javno priznao da je izdao naredbu za rušenje. U posljednjem medijskom istupu, Praljak, koji se sada bavi poslovima u duhanskoj indiustriji, kazao je da je dovoljno sposoban general i da bo on, da je rušio Most, to učinio s tri-četiri granate, a ne s 86, koliko je ispaljeno na “kamenu dugu nad Neretvom”. Rušenje Starog mosta simbolički je označilo sljedeće višegodišinje razdoblje, koje traje do danas, a kojeg karakterzira podjela Mostara na ”hrvatski” i “bošnjčaki” dio. No, poratna obnova Starog mosta i okupljanje svih naroda i građana Mostara na ovom projektu trasirali su put ponovnog ujedinjenja grada na Neretvi. Nijedan projekt u poslijeratnoj BiH nije uspio okupiti toliko međunarodnih i domaćih stručnjaka te svjetskih državnika kao što je to učinio projekt obnove Starog mosta. Gotovo da nema važnijeg svjetskog političara koji nije dao podršku ovom projektu, kao simboličnom činu ponovne poratne izgradnje zemlje i povjerenja među njenim narodima.Tako je Stari most nakon rušenja postao još jedan simbol, simbol boljeg života i boljeg Mostara, Mostara u kojem su se Mostarci svih narodnosti i vjeroispovijesti, svih uzrasta i zanimanja, skupljali ispod svoga Mosta, koji je i njih i njihov grad na izvjestan način, svojom ljepotom i jedinstvenošću, ispunjavao uzvišenošću.  II dio Odmah po okončanju hrvatsko-bošnjačkog sukoba u BiH, tokom kojeg su jedinice HVO srušile Stari most, počeli su razgovori o obnovi Mosta. Prvi značajniji događaj na srušenom Starom mostu desio se 23. jula 1994. godine, kada su lančani most, podignut na mjestu srušenog luka, zajedno prešli ministar vanjskih poslova Njemačke Klaus Kinkel, predsjednik Predsjedništva Republike BiH Alija Izetbegović, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i tadašnji gradonačelnici istočnog i zapadnog dijela Mostara, Safet Oručević i Mijo Brajković. Tom prilikom Tuđman je, između ostalog, kazao kako “prisustvujemo izvanrednom povijesnom događaju od važnosti ne samo za ovaj povijesni i napaćeni, grad nego i za čitavu Europu. Ne radi se ovdje samo o izgradnji razorenog Mostara, radi se o tome da, uz uspostavu porušenog Mosta, između zapadnog i istočnog dijela grada bude uspostavljen i

Bio je deveti maj 1993. Savezništvo obilježeno puškaranjem, pretvorilo se u granatiranje jednog dijela grada, onog pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine. I prije Mostara su ARBiH i HVO pomalo ratovali, ali nigdje toliko kao u Mostaru taj sukob nije imao, istovremeno, obilježja sarajevske opsade, srebreničkog okruženja, krajiških metoda etničkog čišćenja. I nigdje kao u Mostaru nije bilo tako jasno da je Bosnu i Hercegovinu napala još jedna država. Ona čiju je pomoć uživao, u početku saveznički, HVO. Od tog jutra, pa do 18. marta 1994, Mostar je proživljavao sudbinu Vukovara, Sarajeva, Hirošime, Dubrovnika – u jednom svome kvartu. To kako se Mostar odbranio ostat će tajna svakome ko rat gleda samo kroz teoriju vojevanja, to kako je preživio užas, nikada se do kraja neće dati objasniti. Taj bol koji je zavladao kada je Mostaru srušen Stari most, teško je uporediv sa bilo čim. Devet godina poslije, Dani podsjećaju na vrijeme pakla, na jedan grad koji ne postoji, na užasnu preostalu podjelu, na sve nestalo. I na most. Tekstom objavljenim u Zagrebu, kada su u tom gradu o Mostaru, Bosni i Hercegovini, logorima za Bošnjake i silovanim Bošnjakinjama, pisali samo najhrabriji. Svaki prelazak preko Staroga mosta u Mostaru imao je u sebi nešto od čuda: dok vam pod nogama promiče gipka zelena masa Neretve, osjećate da to što vas tako čvrsto i pouzdano drži u toj svijetloj nebeskoj praznini nije kamen, već čista misao u koju se kamen prometnuo, stvrdnuvši se pod rukom graditelja Hajrudina i njegovih majstora u taj vitki bijeli luk. Stojite u vrhu, u kruni mosta, pod vama zeleno protjecanje vode, nad vama plava beskonačnost mediteranskoga neba, i svaki djelić tijela vam je najedanput prožet slatkom strepnjom od izravnoga dodira s vječnošću… Da, ovaj most bio je sveto mjesto; hram bezimene, univerzalne religije, s nekim jednostavnim obredom bez riječi i bez gesta. Neposredno iskustvo svetosti. U njegovoj fantastičnoj pojavi, u nevjerojatnosti njegova lebdećega postojanja, svih 427 godina izgledalo je kao da će ovaj čas nestati, jer je snoviđenje! Po savršenom spoju nemogućnosti i čvrste ostvarenosti, ovaj most bio je jedno od najvećih graditeljskih čuda Evrope u 16. stoljeću. A u Bosni toga vremena bio je kruna, estetski vrhunac jedne izuzetne stvaralačke epohe, obilježene rascvatom svih oblika orijentalne kulture življenja, arhitekture, urbanizma. Iz istoga vremena je i čuveni monumentalni most preko Drine u Višegradu, te brojni manji ali ne manje smjeli, lijepi i čvrsti, na drugim rijekama i u drugim gradovima (Sarajevo, Žepa, Trebinje, Konjic, Blagaj, Livno…). U tom stoljeću su cvali bogati i lijepi gradovi: Sarajevo (uspoređivano s Damaskom i Bagdadom), Banja Luka, Mostar, Travnik, Jajce, Livno, Foča… U njima, pak, nastaju i drugi raskošni oblici orijentalnoga graditeljstva: veleljepne džamije, sahatkule, karavansaraji, bezistani, obiteljske kuće. Manje je poznato, a neobično važno za povijest ove nesretne zemlje, da se u tim gradovima trajno njegovala tradicija knjige, čitanja, znanosti; sve do najnovijih vremena u tim starim kućama bile su sačuvane čitave obiteljske knjižnice i arhivi, te prelijepi proizvodi sakralne i profane kaligrafije na koži, tekstilu, pergamentu, metalu, drvetu, kamenu… Orijentalna civilizacija i islamska religija jesu u Bosnu došle kao rezultat vojnoga pokoravanja ove zemlje i njezina pripajanja Osmanskome carstvu, čime je nasilno prekinuta linija razvoja zapadnjačke srednjovjekovne kraljevine Bosne. No, to nije posve ukinulo povijesnu tradiciju ove zemlje još iz predosmanskih stoljeća: njezinu kulturu i religijsku plurimorfnost. Iako u drugom planu i u skromnijim oblicima, u Bosni i dalje živi katolička (hrvatska) vjerska i narodna zajednica, sa svojim zapadnoevropskim oblicima kulture, s turskim osvajanjima sve se više širi pravoslavna (srpska) s bizantskim, a nakon egzodusa iz Španjolske i Portugala krajem 15. stoljeća, Židovi sefardi donose u bosanske gradove pitoreskni elemenat židovsko-španjolske kulture i jezika. To je povijesni i svakodnevni ambijent u kojemu je, dakle, stvoren mostarski Stari most. U kojemu je stvoren, i koji je i sam dalje stvarao i oblikovao. U slici i u smislu Staroga mosta zbijeni su smisao i duh cijele Bosne. Suština mosta jest: susret i spajanje, suprotnost razilaženju i rastavljanju. Zato je fatum toga mosta i te zemlje – jedan fatum. Kao i most, ova zemlja bila je zasnovana na su-sretanju i spajanju, a djeljiva samo uz krajnje nasilje i brutalnost. Od prvoga dana rata u Bosni, Srbi Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića pokazali su da to veoma dobro znaju. Oni su, naime, đavolskom dosljednošću i sistematičnošću stali primjenjivati nezamislivo nasilje i brutalnost, jednako u ubijanju stotina tisuća bosanskih ljudi, kao i u bjesomučnom razaranju svih svjedočanstava i oblika bosanske kulture i konvivencije. Nijedna džamija, kao i nijedna katolička crkva ili samostan koji su se našli na dometu srpskih topova ili njihova eksploziva – nisu ostali čitavi! Zgranuo sam se, recimo, kako je svijet ostao nijem na činjenicu da je, prije nekoliko mjeseci, u Banjoj Luci (dakle, u mirnom “srpskom” gradu!) naprosto razbijena, dignuta u zrak, sravnjena sa zemljom džamija Ferhadija, također iz 16. stoljeća! Taj je hram božiji bio pravi pandan bilo kojoj od najčuvenijih evropskih katoličkih crkava. Pokušajte, primjera radi, zamisliti – samo zamisliti! – mogućnost i prizor da iz čista mira, usred dana, u prahu i pepelu đavolske eksplozije nestane kölnska ili, možda, chartreska katedrala! Nakon Karadžićevih Srba, to su počeli pokazivati i oni hercegovački vandali što su pod vodstvom Mate Bobana i pod samozvanom formom “Herceg Bosne”, a uz bezrezervnu podršku oficijelnoga Zagreba, politički uzurpirali, i gotovo nepopravljivo osramotili, ime bosanskih Hrvata, a taj drevni bosanski narod gurnuli u užasan međusobni pokolj s Muslimanima, su-baštinicima zajedničke zemlje, i izložili nezamislivu stradanju, iskorjenjivanju, mržnji i nestanku. Besmislenim i ružnim rušenjem Staroga mosta (kao i besprimjernim mučenjem i zatiranjem ljudi u “istočnom Mostaru”) pokazali su da pripadaju istom barbarskom soju kao oni što su spalili sarajevsku Vijećnicu (narodnu i sveučilišnu biblioteku!), srušili Ferhadiju u Banjoj Luci, uništili “mali Louvre” – franjevački samostan u Plehanu, a prije toga bombardirali Dubrovnik, Šibenik… Zato je doista degutantno kada se danas, nakon rušenja Mosta, sa hrvatske strane čuju iste one bijedne ograde koje su se sa srpske čule kada je stradavao Dubrovnik: “nisu nam dostupne informacije…” Ako hrvatsko ime još išta znači, ako hrvatski ponos

OBNOVOM SE ZATIRU TRAGOVI RAZARANJA, ALI NE I ZLOČINA Rušenje Starog mosta u Mostaru i granatiranje kupole Šibenske katedrale-dva remek djela renesanse, po značenju su srodne akcije.Učinila su to braća istog destruktivnog usmjerenja. Razaranjem Mosta osmanlijskog arhitekte Hajrudina uništeno je i djelo hrvatskih klesara. Most se ponovo gradi kamenom iz istog kamenoloma sa primjenom povijesnih tehnika gradnje i uz apsolutno poštivanje ugradnje tradicijskih materijala Bio sam prvi koji je zahtijevao obnovu i rekonstrukciju Starog mosta. I to ne u tisku ili nekom ekskluzivnom časopisu, nego na državnoj televiziji, na HTV-u. Istoga dana kada je barbarski svjesno i s predumišljajem srušen Most granatama iz jednog hrvatskoga tenka (9. prosinca 1993.), što je u vijestima HTV-a (uslužnom servisu HDZ-a i autokratske Tuđmanove vlasti) objavljeno u enigmatskoj formi «urušio se Most» ( na razini pučkog cinizma «desilo se curi dijete») , pozvao me Dubravko Merlić, autor jedne od najgledanijih informativnih emisija «Slikom na sliku» da komentiram taj događaj. Budući da se ne poznajemo i da se nikad u životu nismo sreli, pitao sam ga kako je došao do mene? Rekao je da zna , na temelju onoga što sam do sada objavio, da ću reći nešto što drugi ne znaju ali i da ću se usuditi reči ono što se drugi ne usuđuju. RENESANSA NA NIŠANU TOPOVA Pristao sam i tako su došli do mene kada je završio koncert u «Lisinskom» i odveli me u studio. Razgovor sam usmjerio tako da interpretiram dvije teze. Prvo, da ne postoji jedna povijest čovječanstva, nego dvije usporedo: konstruktivna povijest čovjekova stvaralaštva i destruktivna povijest razaranja. Drugo, da jedina kazna svim razbijačima svijeta mora biti da se zločin ne isplati: nikada oni ne mogu toliko razarati koliko ćemo mi uporno obnavljati i tako zatirati svaki trag destrukcije, pa to vrijedi i za Most. Odmah sam povukao paralelu između rušenja Mosta i granatiranja renesansne kupole Šibenske katedrale iz topa s jednog ratnog broda JNA. Kao za zabavu («gađanje bojevim oružjem») netko je htio pokazati da može pogoditi točno kupolu. Za cilj je odabrao remek djelo hrvatske i europske renesansne arhitektrure kojim je Nikola Firentinac okrunio jedinstven spomenik kulture, jedinu građevinu koja nije zidana nego građena montažnom metodom po mjeri klesanih dijelova i slaganih bez ikakva vezivna tkiva, primjenom metoda dotad rabljenih samo u drvu «na utor i pero», «na preklop» (kao ćamci i brodovi). Tako, da je suvremeni troglodit pogodio samo malo udesno ili ulijevo, u rebro kupole, mogla se rasprsnuti kao domino. Time su, bez obzira na sitne nacionalne, vjerske i ideološke razlike, ovi iz hrvatskog tenka i oni s JNA broda isti. Zapravo, bitnija je njihova pripadnost istoj rušilačkoj komponenti. To su i po značenju srodne akcije, jer je i Most također remek djelo europske renesanse arhitekture 16. stoljeća. Zatim sam napisao jedan prosvjed u ime Društva povijesničara umjetnosti , koji je Predsjedništvo prihvatilo i to smo objavili u tisku (taj prosvjed je tiskan kao prvi u kronološkom nizu u antologiji tekstova uz izložbu «Stari most u Mostaru» što je upravo otvorena u Muzeju Mimara.) Tuđman je bio vrhovni komandant hrvatskih oružanih snaga, pa je rušenje Mosta izvršeno ili po njegovu nalogu ili uz njegovu suglasnost, a ako nije tako, general koji je to samovoljno učinio, morao je odgovarati pred ratnim vojnim sudom. Međutim, nije poduzeto ništa. Dapače, hrabri čovjek ing. Josip Šilić, koji bi trebao dobiti medalju za građansku hrabrost, tužio je počinitelje i naveo imena petorice vojnika u tenku, koji su mogli dovesti trag do nalogodavaca. No, optužnica nikada nije podignuta a svu petoricu uskoro je progutao mrak. Dostojno mafijaških metoda taj čin podmetnut je generalu Slobodanu Praljku koji to nije učinio samo, da bi se zameo trag pravom počinitelju, iako svi znaju tko je taj (već je u Haagu, ali ne i po točki ratnog zločina uništavanja spomenika kulture.) PODJEDNAKO I HRVATSKI SPOMENIK KULURE Svakako, na temelju mog pristupa koji je naišao na veliki odjek u BiH , ali i u svijetu, imenovan sam članom komisije UNESCO-a za obnovu Mosta. Time je zapravo skinuta ljaga s Hrvatske i dokazano da nismo svi rušitelji, nego da hrvatska inteligencija i struka (za razliku od predihistorijske razine vladajuće stranke), pripada spomenutoj konstruktivnoj struji povijesti čovječanstva. Paradoks je u tome što je projektant Mosta doduše veliki osmanlijski arhitekt Hajrudin (1566.), ali su most gradili korčulanski kamenari i klesari, pa je dakle, podjednako i hrvatski spomenik kulture ( u dokumentima istraženim tijekom obnove nalazi se zanimljiv podatak da je tu bila i grupa iz Imotskog, ali da « slabo rade, a stalno se svađaju» ). Projekt obnove zajednički je pothvat UNESCO-a i Svjetske banke, koja vodi finansije i brine o donacijama i td. Komisija je radila u sastavu Leon Preessourtye (arheolog, Pariz), C.Erder (Turska), M. Gojković (ing. prof. Beograd), R. Ivančević , M. Kiel ( prof. orijentalist, Amsterdam), Z. Langhof (ing. prof. Sarajevo), F. Mulabegović (arh. Sarajevo), UNESCO u BiH predstavljao je i bio duša projekta Colin Kayser (zaljubljen u Bosnu i oženio se Bosanskom), te dva predstavnika Svjetskog UNESCO-a M. Bouchnaki i A. Beschauch. Ali rad Komisije i uspjeh obnove ne bi bio moguć bez brojnih suradnika. Ne mogu ih ovde sve nabrojati, ali golem posao oko realizacije, organizacije i koordinacije vodila je radna grupa na čelu sa neumornim i efikasnim dogradonačelnikom Mostara Safetom Oručevićem (Managing Board). U radu internacionalne Komisije bilo je nekoliko situacija u kojima se cijeli projekat mogao izjaloviti. Prvo pozitivno je što smo postigli da se prihvati osnovna teza da ne postoji Most kao izolirani objekt nego cjelinu tvore dvije moćne kule povezane Mostom, a da područje zaštite i obnove obuhvaća i širi ambijent na obje obale. Za odličnu studiju-knjigu Mostar o stanju građevina povijesne jezgre Carla Blasia iz Firence neizmjerno je pridonio mostarski konzervator Zijo Demirović, svojim bogatim arhivom slika i nacrta skupljanih godinama. Drugo, insistirali smo na arheološkom istraživanju kula, protiv čega je u početku bio veći dio stranih članova Komisije. Smatrali su da suvišno poskupljuje a nije neposredno vezano s obnovom mosta. Treće, insistirali smo na primjeni historijskih tehnika i tražili apsolutno poštovanje tradicijskih materijala. Bilo je, na primjer,