U prelijepom ambijentu historijske jezgre Mostara, u neposrednoj blizini Starog mosta, održana je prva večer ovogodišnje manifestacije “Mostar ne zaboravlja svoje prijatelje”. Bivšem predsjedniku Republike Hrvatske Stjepanu Mesiću dodijeljena je međunarodna nagrada „Mostar Peace Connection 2017“, a zaslužnim laureatima uručena je tradicionalna nagrada “Mimar mira“. Poruke mostarskih “Mimara Mira“ prenosimo u nastavku. “Mimare“ su dobili i diplomate, Nedžad Rajković i Nedžad Hadžimusić te advokat Džemil Sabrihafizović, koji su zajedno sa Oručevićem, u teškim pregovorima, doveli evropsku administraciju u Mostar i osigurale budžete za brzu izgradnju porušenog grada. Dodjeljujući im nagrade, Safet Oručević je poručio: “Često čujemo da se govori kad je u Mostar došla EU administracija 1994. godine, došao je Košnik, došlo je do obnove, izgradnje. Međutim, ona nije došla, nju je neko doveo“. – „Što se tiče političke kreativnosti i prostora koji je otvarao, Briselski sporazum je najbolji i najkvalitetniji od sva tri sporazuma. Mislim da ni 20 godina opstrukcije nije uspjelo da anulira sve one projekcije i sve one perspektive koje je taj sporazum otvorio. Uporno se vode pregovori. Mostarski sporazum treba pročitati ponovo, treba ga objaviti. On sadrži rješenja za probleme koji su stvoreni njegovim neprimjenjivanjem“, rekao je advokat Sabrihafizović. – “Riječima ne mogu izraziti zahvalnost i čast, mjeru časti, koju osjećamo Džemil Sabrihafizović, Nedžad Rajković i ja sa ovim priznanjem. Bog poživio Centar za mir, most koji grli dvije obale Neretve i sve mimare predovđene predsjednikom Stjepanom Mesićem, velikim političarom i našim mimarom. Čestitke svima i čestitke za fascinantnu večerašnju predstavu, koju nam je priredio Centar za mir“, rekao je Nedžad Hadžimusić. – “Ja sam polovinu svog radnog vijeka proveo u diplomaciji, i prisjećajući se Čeričilove misli da je diplomat onaj ko dobro razmisli prije nego što ništa ne kaže. U ovom slučaju želim da ignoriram tu misao. Svima nam je jasno da naša država Bosna i Hercegovina ne može nikako da prodiše. Moje je skromno mišljenje da je došao trenutak kada bi mladi trebali da preuzmu odgovornost, i da posvećeni idealima mira i slobode od naše države da naprave prosperitetnu državu”, kazao je Rajković. Nagrada Mimar mira ove godine posthumno je uručena akademiku Nijazu Durakoviću, a nagradu je primila njegova kćerla Jasna Duraković. – “Mislim da bi naš otac bio ponosan na ovo priznanje. Sestra i ja se trudimo da kroz rad Fonadacije Nijaz Duraković zadžati uspomenu na njegov lik i djelo, zadržati dobročinstvo koje je on činio, ići tim stopama, putem izgradnje mira, suživota i tolerancije za što se nesebično zalagao, radeći na pomirenju i razumijevanju među narodima. On se snažno zalagao za Mostar i uvijek mu se vraćao. Bio je čovjek koji je govorio istinu, i mislim da je to mnogima smetalo, ali upravo zbog toga su ga mnogi i voljeli, što je ljudima govorio direkt u lice. Volio je BiH, svoj Stolac a bogami i svoj Mostar, rado mu se vraćao i zalagao se da ovaj grad ponovo dobije svou simboliku. Vidno razočaran je bio i utučen, i sjećam se kako mi je pričao da je plakao taj dan kada je srušen Stari most, iako nije bio sklon suzama. Ako nas sada odozgo gleda, vjerujem da je ponosan”, rekla je Duraković. – “Zahvaljujem se svima vama koji ste se sjetili Alije Isakovića 20 godina poslije njegove smrti. Alija je pisao vrlo lijepe putopise iz cijelog svijeta. Jednom sam ga pitala zašto nikada ništa o Mostaru ne piše. Tada je on odgovorio: ‘Treba cijelog života putovati da bi se došlo u Mostar’. Nakon toga je zaćutao, te kazao: ‘I tamo i ostati’. Čini mi se da je Alija doputovao ovdje. Njegov životni put počeo je iz Mostara. Kao ratno siroče bio je u Domu za siročad u Mostaru. Dakle, počeo je ovdje, a evo ovdje kod vas i završava“, rekla je Emina Kečo Isaković. – “Mislim da ne treba puno da pričam o svom tati. Svi znate kakav je bio – veliki čovjek, veliki fudbaler i veliki trener, ali i veliki sevdalija i boem. Volio je sevdalinku, Donju Mahalu, ali najviše na svijetu volio je moju nenu Salihaginicu koja mu je pravila sva divna bosanska jela koja je obožavao. Tata je bio i veliki kosmopolit. Svugdje su ga znali. Tata je bio čovjek legenda, sa dušom i srcem. No, sve na stranu – Mostar, Donja Mahala i nena Salihaginica bili su vrhunac njegove ljubavi“, poručila je kćerka Sulajemana Rebca, Amela Rebac. – Sanja Vlaisavljević: “Nekada davno u Osmana Đikića baš preko puta broja osam, tamo gdje je šimšir djelio avlije Hasanbegovića i Popovaca, ja sam jednoj staroj ženi obećala da ću joj se uvijek vraćati u njen Mostar, da ću brinuti o njenom Mostaru onako kako ja znam i umijem. Čini mi se da sam prošle godine to obećanje nekako uspjela ispuniti”. Istakla je da je prošle godine Karađozbegova mederesa bila je srce Bosne i Hercegovine. Tamo je preko stotinu mladih ljudi pokazalo kako se može živjeti, biti različiti a biti zajedno. Oni su tri dana na državnom debatnom natjecanju proveli baš tu u medresi, a djeca su to odsvakud, iz Banjaluke, Usore, Žepča, Širokog, Sarajeva, Tuzle. “Neki od njih su prvi put došli u Mostar, prvi put kročili u medresu i zavoljeli su je. Kad su se rastajali plakali su, ali to nisu bile suze neke ljutnje i bijesa nego suze ljubavi i jedinstva u različitostima. Malo nakon toga, ta mladost došla je u Sarajevo na obilježavanje 20 godina Centra za kulturu dijaloga i tada su oni zajedno kao najveći mimari mira otpjevali pjesmu mostovi. Pjevala ih je mladost medrese, gimnazije Banjaluka i Katoličkog školskog centra u Sarajevu. Bio je to povod da po prvi put jedan dnevnik upravo pođe sa tom pjesmom, Mostovi. Zbog toga sam posebno sretna što sam ovdje večeras“. – Vildana Selimbegović: “Bila sam beskrajno srećna kada me je Alija nazvao i zamolio da budem kontakt sa Uredom biskupa Komarice iz bezbroj razloga. Jedan od njih je i današnja njegova izjava, koju sam zabilježila i odlučila da sa vama večeras podijelim: “Molio sam entitetske vođe da naprave put, uvedu struju, omoguće opstanak katolicima i to znaju svi
